VITEZ KROZ POVIJEST

Vita est!, morali su zaista uskliknuti putnici kada bi, naročito s južne strane ujahali u Vitešku kotlinu. Vita est - uzviknuli bi zadivljeni ljepotom ovoga krajolika, dok se kod naroda taj uzvik pretvorio u Vitez. To je samo jedna od legendi o nastanku imena Vitez. Ime doista neobično i rijetko. Po drugim legendama govori se kako je to ime vezano uz nekoga viteza koji je tu živio u feudalnom dobu. Navodno je jedan od vitezova Hrvoja Vukčića Hrvatinića u borbama s Turcima u dolini Lašve doslovce izgubio glavu, ali ga je njegov vjerni konj onako u oklopu nosio nizvodno sve dok mrtvi vitez nije pao s konja. Prema ovoj legendi, tamo gdje je vitez pao nastalo je mjesto koje je dobilo ime Vitez. Legendi ima još, no, bilo kako bilo, Vitez je zaslužio svoje ime i nosit će ga još dugo s ponosom i dostojanstvom.

Vitez kao grad nastaje poslije Drugog svjetskog rata, kad ovo naselje doživljava svoj puni procvat. No, susret s poviješću viteškog kraja započeo je davno, već u mlađem kamenom dobu (neolitu). Prva naselja iz ovog perioda pripadala su poznatoj butmirskoj kulturnoj grupi, dok su arheološkim ispitivanjima pronađena i naselja iz brončanog doba. S Ilirima kao autohtonim stanovništvom, te s Rimljanima koji početkom naše ere osvajaju balkanske prostore i viteški, odn. lašvanski kraj, ulazi u historijski period i pod višestoljetni utjecaj rimske antičke civilizacije. Po sačuvanim ostacima vidi se da je ovaj kraj u antičko doba bio dobro naseljen i da već tada možemo računati s nastankom prvih gradskih naselja na ovom prostoru.

Dolinom rijeke Lašve kroz povijest prolazile su karavane, vojske, skitnice, misionari... Na Castoriusovoj Tabuli Peutingeriani, karti na kojoj su ucrtani svi putovi, gradovi i postaje Rimskoga carstva, može se vidjeti da je ovuda prolazio jedan od važnih putova koji se vezivao za magistralu via Panonija na sjeveru i via Aegnatia na jugu. I starija i novija istraživanja su potvrdila da je kroz viteški kraj prolazila jedna od glavnih rimskih cesta i više lokalnih. Spominje se rimska cesta SALONA-ARGENTARIA što je spajala jadransko primorje s rudarskim područjima u unutrašnjosti.

Pašalić je tvrdio da je ova cesta iz doline Vrbasa kod Gornjeg Vakufa vodila dolinom Bistrice i Rijeke, a zatim preko Bistrog Dubokog i doline Prale izbijala na Lašvu kod Mošunja (Bistue Nova) i Zenice. Odatle je preko Kruščice, Busovače, Kiseljaka, Visokog i Breze dolazila u rudarsko područje istočne Bosne. Od ove glavne ceste je iz doline Lašve kod Viteza jedan krak išao preko Vjetrenica u Zenicu, a drugi je išao doiinom Lašve uzvodno do naselja kod Turbeta i možda dalje preko Karaule do Jajca.

Ove su ceste povezivale rimske naseobine i rudarska područja u Lašvanskoj dolini, a sva su se sastajala kod Mošunja, upravo tamo gdje se s mnogo razloga locira rimski municipij Bistue Nova, kao središnje rimsko gradsko naselje u ovom kraju. Na području današnjeg sela Mošunj i gradine Crkvina (današnja Kalvarija) mnogobrojni nalazi potvrđuju brojnije i trajnije rimsko prisustvo. Tu se nedvojbeno nalazilo važno rimsko naselje koje je bilo i važno raskrižje putova odakle je jedan krak vodio dolinom rječice Prale na zapad, a drugi i treći krak prema sjevernim ili južnim rimskim provincijama. Najznačajnije arheološke iskopine na području općine Vitez izvršene su u Velikom i Malom Mošunju. Tragovi vađenja, taljenja i kovanja željeza i bronce govore o visokom zanatskom umijeću stanovnika podno brda Kalvarija. Na ovom je području pronađen i brončani mač iz X. stoljeća stare ere koji se ističe vještinom izrade i ljepotom izgleda. U nižim dijelovima sve do Lašve pronađeno je više nadgrobnih spomenika s natpisima, temelji zgrada, opeka i crijepa, te veliki broj rimskog novca iz 3. i 4. stoljeća. Na najbližoj gradini Kalvarije s dominantnim položajem iznad Lašve, otkopani su temelji rimskih zgrada i grobnica i ostaci ranokršćanske bazilike.

Ova bazilika potvrđuje da se život ovdje nastavio i u kasnoantičko doba. Činjenica da je tu postojala bazilika znak je vrijednosti položaja, veličine i funkcije tog naselja. Po svemu sudeći tu je bio lociran rimski municipij i biskupija Bistua Nova. 0 ovom se naselju mnogo i sporno pisalo, ali nije bilo sumnje u to da se radi o jednom većem rimskom naselju. Sporno je bilo ime i rang naselja, odnosno je li tu, ili pak kod Zenice, bio rimski gradski municipij Bistue Nova, grad i stanica na poznatoj rimskoj cesti Salona - Argentaria. U tom pogledu formirala su se dva različita mišljenja koja se zasnivaju na sljedećem: da je Bistua Nova označena na spomenutoj cesti u Tabuli Peuntingeriani; da to naselje treba tražiti u ovom dijelu Bosne i da su u tom prostoru nađeni vrlo važni rimski natpisi u kojima se spominje ime municipija. Truhelka, Hofer, te Mandić, zastupali su mišljenje da je Bistue Nova bio na mjestu današnje Zenice, kao i Pašalić u svojim ranijim radovima. Po drugom mišljenju, izraženom u radovima Kujundžića i Sergejevskog, i u kasnijim radovima Pašalića, rimski gradski municipij Bistue Nova nalazio se u dolini Lašve kod današnjeg sela Mali Mošunj. Tako Kujundžić smatra da su i u Zenici i kod Mošunja morala biti gradska naselja, ali se u lokalizaciji municipija Bistue Nova opredjeljuje odlučno za Mošunj u Biloj, oko današnje Kalvarije, gdje je znamenita strateška točka.

Također, Ladislav Fišić u svojoj knjizi "Župa Brajkovići" ističe: "U Fazlićima, dolina Bile, 1893. godine bila je pronađena ploča s natpisom što je temeljito poljuljalo mišljenje starijih istraživača da je rimski municipij bio u Zenici i učvrstila ih u uvjerenju da je to ipak bilo u Mošunju." U slobodnom prijevodu sa latinskog jezika natpis je glasio ovako:
"Ovaj spomenik podigoše sebi za života vijećnik grada Bistue Nova Elije Justo i njegova žena Elije Procula". "Bistue Nova se nalazila u Malom Mošunju - Vitezu na Lašvi, a ne u Zenici. Dokaze za to pružaju brojni tragovi rimskih naseobina u dolini Lašve, a naročito u Malom Mošunju - Vitezu, natpisi u Zenici i Fazlićima koji spominju municipij Bistua i pravac ceste prema Kiseljaku-Visokom-Brezi i dalje (...) u rudarski distrikt Argentaria."
#E. Pašalić: Antička naselja i komunikacije u BiH, Pos. izd. Zem. muzeja, Sarajevo, 1960.g.

Pored Mošunja zanimljivi arheološki predmeti pronađeni su u naseljima Golubovica, Preočica, Grbavica, Krčevine, Orlac, Podcrkavlje, Stara Bila, Rijeka, Han Kompanija. Po iskopinama iz srednjega vijeka značajni su ostaci nekropola i gradina u mjestima Počulica, Zabilje, Gaćice, Kratine, ostaci Bosnić-grada ili Škafa u Gornjoj Večeriskoj, Martinovića Glavica-Kremenik i drugim. Zanimljiv arheološki nalaz iskopan je na Han Kompaniji. To je pločica koja svojom raskošnom ornamentikom pokazuje keltskog boga Sokola kako stoji u dvopregu, a oko njega mnoštvo muških i ženskih likova, životinja i bilja. U velikoj seobi naroda od 4. - 7. stoljeća u ove naše krajeve doseljavaju se i Hrvati koji će u sljedećim stoljećima organizirati svoje prve državne zajednice. U pisanim se povijesnim spomenicima župa Lašva spominje za vlasti bana Mateja Ninoslava (1232.-1250.) i to u jednoj povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. od 20. travnja 1244. godine. Tom se povelIjom potvrđuju raniji darovi bana Mateja Ninoslava bosanskoj biskupiji, a među njima i posjed u župi Lašvi kod tri crkve.

To je najranija vijest o Lašvanskoj dolini u jednom srednjovjekovnom pisanom spomeniku. U vrijeme bana Stjepana Kotromanića izvršen je popis samostalne bosanske vikarije koja se tada dijelila na 7 okruga i tom prilikom se u bosanskom okrugu navode franjevački samostani u Sutjeskoj, Visokom, Olovu i Lašvi.

U svojoj povelji od 12. ožujka 1380. godine kralj Stjepan Tvrtko daruje knezu Hrvoju naslov velikog vojvode i uz to tri sela u župi Lašva: Trebušu, Lupnicu i Bilu.

U vrijeme srednjovjekovne bosanske države na ovom području nalazio se i jedan utvrđeni grad: ŠKAF ili BOSNIĆ. Ležao je u dolini Prale, desne pritoke Lašve, na gradini od 757 m nadmorske visine, između današnjih sela Gornje Večeriske i Zaselja i uz put kojim se iz doline Vrbasa dolazi na Lašvu kod Viteza.

"Grad Škaf ili Bosnić je ležao u dolini Prale, desne pritoke Lašve, na gradini od 757 m nadmorske visine, između Gornje Večerske i Zaselja i uz put kojim se iz doline Vrbasa dolazi na Lašvu kod Viteza. M. Mandić je tu našao samo dio zida, nekoliko stepenica i nešto keramike. Pošto se ispod nekadašnjeg grada nalaze tri pećine, I. Kujundžić je protumačio ime grada od romanske riječi scava - pećina."
# K. Papić: Travnik..., item.

Izgleda da je u doba bosanske samostalnosti ponovo obnovljeno i ispiranje zlata. Naime, Rimljani su ispirali zlato iz riječnih nanosa Lašve i njezinih pritoka, odnosno u dolini Bile kod Zabilja, u dolini Prale kod Gaćica i iz naplavina kod Viteza pored ceste za Zenicu. Jireček navodi da su već od 13. stoljeća postojala na Lašvi ispirališta zlata. Da je ova djelatnost postojala i kasnije svjedoče i podaci u putopisu Benedikta Kuprešića koji kaže kako je 1530. godine vidio kako mnogo ljudi ispire zlato na Lašvi."...

Rimljani su definitivno pokorili ovaj kraj kao i cijelu Bosnu 9. godine naše ere nakon krvavih i dugotrajnih ratova. Vrlo su jaki tragovi rimskog prebivanja u ovom kraju, no više u bližoj okolici nego u samom Travniku. U Turbetu je bilo veliko rimsko naselje kome ne znamo imena. Njegovi tragovi protežu se od sastavaka obje Lašve na zapad i sjever do starog puta za Karaulu i do pod sam Đelilovac.

Rimljani su pored Lašve ispirali zlato. Mnoge velike hrpe pijeska obrasle travom koje se tuda nalaze ostaci su toga rada. Iznad sastavaka obje Lašve na brežuljku Crkvini vide se tragovi rimskog tabora. Pod tim brežuljkom nailazilo se na rimske grobove. Na terenu nekadašnje šumske uprave "Ugar" našlo se skupocjenih zlatnih rimskih prstenova i tragova rimskih kuća. Na istočnoj strani Travnika u samom Polju naišlo se na tragove rimskih naselja počevši od Dolca sve do Viteza: Dolac, Putićevo, Gelin Han, Crkvine i Podcrkvine kod Malog Mošunja i na Palačištu kod Rankovića. Najveća rimska naselja bila su na Crkvinama i Podcrkvinama kod Malog Mošunja i na Palačištu kod Rankovića. I danas se na terenu kod Malog Mošunja nailazi često na rimske novce iz vremena 4. stoljeća naše ere, na mnoštvo šljake, rimskog crijepa, opeke i krnjataka zemljanog posuđa. U Rankovićima su nedavno otkopani temelji dviju većih rimskih zgrada, a pod gromilama u njihovoj neposrednoj okolici naslućuje se više njih. Iznad naselja bila je utvrda kakav je slučaj i kod Malog Mošunja i Karahodža. U samom Travniku nađeno je tragova rimske kulture na mjestu današnjega sanatorija (dječji sarkofag s novcem), vojarne (nadgrobne ploče), iznad Vojnogeografskog instituta (šljaka i crijep) i iznad Bojne (crijep, građevni kamen). U kasnoantičko vrijeme i ranokršćansko, tj. oko IV i V vijeka bio je nas kraj lijepo naseljen, zaključujući po tome što smo iz tog vremena našli u Turbetu temelje poveće bazilike sa presvođenim grobnicama i na današnjoj Kalvariji (Crkvinama) kod Malog Mošunja temelje poveće crkve i nekoliko presvođenih grobnica, karakterističnih za spomenuto vrijeme... U sedmom vijeku posjedoše ovo područje Sloveni, no iz ranih vijekova njihovog boravka ovdje nemamo nikakvih svjedočanstava osim po koji krnjatak zemljane posude, nađen na ilirskim ili rimskim kućištima. Tek iz posljednjeg vijeka bosanske samostalne države, znamo, da je ovaj kraj pripadao državi, no u njemu je imao i neka dobra veliki vojvoda bosanski, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, odnosno njegova porodica. Batalo Šantić, knez i odgajatelj mladih plemića na dvoru kralja Ostoje imao je za ženu Hrvojevu sestru Resu...

Dolaskom Turaka ovaj kraj izmijenio je u pogledu naselja prilično svoj izgled. Stara, veća i bogata naselja u Turbetu i oko Malog Mošunja zapustiše, a poče se dizati novo veće naselje u tjesnacu u kom mi danas živimo (Misli na Travnik - op. ur.). Sultan Mehmed II, veliki osvajač napadajući Jajce 1463. i 1464. g. sjedio je ovdje, dok su se vršile pripreme za napad na taj grad. Napadajući Jajce skoro 60 godina Turci su u ovom kraju kroz to vrijeme držali znatne vojne sile, čiji život i običaji prelažahu pomalo i na okolno kršćansko stanovništvo...

Od kulturnih spomenika srednjega vijeka na području Viteza ostali su tek ostaci grada koji se zvao Škaf ili Bosnić, od koga je ostalo malo temeljnih zidova, a nalazi se iznad trase nekadašnjeg rimskog puta nad strmom obalom Prala potoka u blizini Gornje Večeriske. Krasan je izlet do tog mjesta. Ili od željezničke stanice Bile, ispod Kalvarije preko Velikog Mošunja u Gornju Večerisku ili od željezničke stanice Vitez do crkve u mjestu Vitezu, pa na jug ispod sela Gaćica gdje leži kraj puta poznati veliki stećak "Starac kamen" pa odatle dolinom do škole u G. Večeriskoj. Od škole stiže se za desetak minuta do grada. Gradska ruševina nije uopće istražena. Zarasla je u gusto grmlje... Spomenuli smo ranije "Starac kamen" ispod sela Gaćica kod Viteza. On je najzanimljiviji nadgrobni spomenik srednjega vijeka u srezu i sudeći po nazivu vjerojatno je podignut nad grobom nekog svećenika srednjovjekovne "Bosanske crkve". Stećaka osamljenih i u skupinama ima gotovo u svakom starijem selu oko Travnika."

LEGENDA O IMENU GRADA

Te jeseni pale su obilne kiše, pa se inače plitki potočić na gazu nije mogao lako prijeći. I stari rimski put bio je tu propao, pa vitez i Šaran odlučiše napraviti ćupriju preko Lupnice koja bi povezala njihove kuće i olakšala putovanje na putu Jajce-Travnik-Bobovac. Tako kolske zaprege, koje su prolazile pored njihovih kuća, više nisu zapadale u glib, a putnici namjernici tu su često stajali i odmarali se u hladu one iste lipe gdje su vitezovi vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića stali odmoriti se.

Dvor viteza Radoša vidio se izdaleka, sa svih strana. Djeca iz Mošunja, Večeriskre, Jardola i Topale, čuvajući goveda, gledala su u polje i govorila: "Tamo živi vitez." Vremenom se to skratilo, te je ostala izreka: tamo je Vitez.

Što je bilo od tada pa do prvog pisanog traga, do 1590. godine kad je sagrađena džamija na ruševinama vitezovog dvora, teško je reći. Nagađati se može, kao što to s legendama i jeste slučaj. Već 1463. godine ovaj kraj je bio pod Turcima. Vitez je vjerojatno umro bez potomstva, a Šaranu je ostala zemlja koju je na polovinu obrađivao. Šaran je imao jednoga sina, a ovaj je imao dva sina. Jedan od njih prešao je na islam kako bi sačuvao imanje, a drugi je otišao na djedovinu u Večeriskru. Povijesni izvori kažu da su tu, na zemlji prvog Šaranovog unuka, nekad živjeli Šaran bezi koji su izumrli. Njihovo imanje po ženskoj liniji naslijedili su Kulenovići, zatim Idrizbegovići, Bengiri, Zukani i Sadibašići. U Večeriskoj i danas živi najstarija familija Šarići, koja ima toliko ogranaka da se već žene među sobom.

Jelenin otac, posljednji bogumilski did, sahranjen je na pola puta između njegove kuće i vitezovog dvora. Jelena je tako lakše odlazila na grob svoga oca, a taj stećak, "starkamen", i danas se nalazi na istom mjestu. Njive ispod Škafa i danas se zovu sase, samo je Večeriskra dobila novo ime: Večeriska. U potoku Prala i danas se mogu pronaći grumenovi pirita zlataste boje. Obitelj Jeleninog djeda po majci i dalje je pronosila slavu izvrsnih kovača. Naročito su bili poznati po kovanju sjekira. Vremenom su prestali taliti pirit iz Prale i preselili su svoju kovačiju nizvodno, na sami rub Viteškog polja, gdje se i danas nalazi nekoliko obitelji Kovača.
(Anto Zirdum, ulomak iz knjige "Brončani mač")

O VITEZU

Općina Vitez je prostor koji se proteže u zemljopisnom središtu Bosne i Hercegovine. Vitez je smješten u centralnom dijelu doline rijeke Lašve, koja se proteže od jugoistočnih padina planine Vlašić do Busovače. Ova se dolina formirala na 390 - 480 m nadmorske visine. Od sutjeske Lašve poslije Travnika, pa do sutjeske prije Kaonika, Lašvansko polje dugo je oko 17 km, a širina mu je različita i iznosi prosječno 3 km.

Ukupna površina polja je oko 50 km četvornih. Tamo gdje su krečnjački humovi s jedne i s druge strane polja najbliži (Kalvarija i Grbavica), polje je podijeljeno na gornje i donje, odnosno na Travničko u užem smislu i Viteško polje. Međutim, pojedini dijelovi polja nose i posebne lokalne nazive, od kojih su neki istovremeno i nazivi naselja u polju.

Tako se prošireni gornji dio polja bliže Travniku zove Polje i Nević Polje, a u donjem dijelu polja oko Viteza lokalni su nazivi: Polje, s desne strane, te Jardoljsko Polje i Dubravičko Polje s lijeve strane Lašve.

Centralna mikroregija je najniži prostor travničkog kraja gdje se dolina glavnog toka Lašve i donje doline njenih pritoka svojim aluvijalnim ravnima proširuju i srastaju u Travničko polje. Tu na 400 - 500 m nadmorske visine - gdje su prirodni uvjeti za život, smještaj stalnih naselja , privrjeđivanje i kretanje bili općenito povoljniji nego u drugim dijelovima ovoga kraja - razumljivo je što se nalaze i tragovi najstarijih naselja i sadašnja veća naselja ovoga kraja (Travnik, Vitez, Novi Travnik).

Spontanim i organiziranim radom ljudskih zajednica kroz dugi vremenski period od više milenija, prvobitna je fizionomija pejzaža ovdje najviše izmijenjena. Krčevine nekadašnjih listopadnih šuma su najvećim dijelom pretvorene u olinske livade, oranice i voćnjake, a s vremenom su značajnije površine zauzela gradska i seoska naselja, ceste i željeznice, te različiti i pojedinačni stambeni i privredni objekti izvan naselja. Od Turbeta preko Travnika do Viteza i na jug do Novog Travnika, duž glavnih komunikacija se pruža izdužena više ili manje urbanizirana zona gradskih, prigradskih i seoskih naselja, s izraženom tendencijom međusobnog približavanja i spajanja. Tako se ova centralno smještena mikroregija javlja i kao demografsko, aglomeracijsko, privredno i prometno jezgro te, prema tome, i faktor okupljanja i integriranja čitavog travničkog kraja.

EKONOMIJA

Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave nove vlasti na području opštine deluju preduzeća drvne industrije, industrije građevinskog materijala i šumarstva, dok veliki deo stanovništva živi od poljoprivrede, odnosno stočarstva. Fabrika drveta u Vitezu je dugo vremena radila u sastavu državnih železnica. Od 1952. godine poslovala je kao samostalna privredna organizacija. Obuhvata postrojenja za impregnaciju drveta kapaciteta oko 36.000 m³ i pilanu kapaciteta do 50.000 m³ drveta godišnje. Razvoj Viteza u periodu socijalističke Jugoslavije vezan je za hemijsku industriju. Naime, 3. jula 1950. godine, rešenjem predsednika Vlade FNRJ osnovano je u Vitezu preduzeće "202", koje je kasnije dobilo naziv Preduzeće hemijske industrije „Slobodan Princip Seljo“ (po narodnom heroju Slobodanu principu Selji). U pogonima ovoga poduzeća proizvode se namenski proizvodi, raketni baruti, flegmatizatori, antifriz, zatim privredni eksplozivi i štapin, a formira se i treća proizvodna jedinica ("Sintevit") čiji su proizvodni programi PVC-granulati, izrada ambalaže i ostalih proizvoda od visokotlačnog polietilena, ploča od termoplasta i sl. Ovo poduzeće je danas jedinstveno i pod nazivom Poslovni sistem "VITEZIT".