Zaštita podataka u javnim imenicima

Javni podatak ili privatnost?

Objava broja telefona i adrese u imeniku oduvijek je bila dobrovoljan akt: pretplatnik pristaje da njegovi podaci budu javni. Sa razvojem digitalnih imenika pitanje privatnosti postalo je još važnije, jer se podaci na mreži kopiraju i pretražuju lakše nego ikada. Zato moderni imenici moraju poštovati jasna pravila o tome šta smije biti objavljeno.

Šta se smije objavljivati

Poslovni podaci — naziv firme, poslovna adresa, poslovni telefon, faks i službena e-pošta — po svojoj prirodi su javni. Firme ih objavljuju upravo zato da bi ih kupci i partneri pronašli. U tu grupu spadaju i podaci iz sudskih registara o pravnom statusu i ovlaštenim licima.

• Dozvoljeno: poslovni kontakti preduzeća i institucija;
• Dozvoljeno: podaci iz javnih registara u okviru zakona;
• Uvjetno: lični kontakti preduzetnika, samo uz njihovu saglasnost;
• Nije dozvoljeno: objava ličnih brojeva građana bez saglasnosti.

Zaštita podataka u praksi

U BiH postoji zakonodavstvo o zaštiti ličnih podataka usklađeno sa evropskim standardima. Ono od uređivača imenika traži odgovoran odnos prema podacima:

1. objavljivati samo podatke koji su javni ili za koje postoji saglasnost;
2. omogućiti brisanje ili ispravku podatka na zahtjev nosioca;
3. jasno označiti period na koji se podatak odnosi;
4. ne miješati poslovne i privatne kontakte.

Arhivski imenici i oznaka vremena

Starija izdanja imenika imaju historijsku vrijednost, ali podaci u njima više ne moraju biti aktuelni. Zato odgovorna arhiva svaki zapis označava vremenom nastanka. Ako je zapis star, treba ga čitati kao dokument svog doba — korisno za istraživanje, ali ne i kao garanciju da je broj ili adresa još važeći.

Zaključak

Dobar imenik balansira između korisnosti i privatnosti: objavljuje ono što pomaže poslovanju, štiti ono što pripada pojedincu i pošteno označava starost svakog zapisa. Tako imenik ostaje pouzdan alat — i u digitalnoj eri.